Tema oko koje se već dugo lome koplja, zasigurno je: TREBAJU LI DJECA ZNATI ČITATI I PISATI PRIJE POLASKA U ŠKOLU?

U raspravu su uključeni svi: roditelji, bake i djedovi, odgojitelji, učitelji, ravnatelji škola i vrtića, logopedi, političari, liječnici, susjedi, kumice s placa,…  Razni portali i društvene mreže preplavljene su mišljenjima, savjetima i uputama. Nakon svih rasprava i savjeta, mnogi roditelji i dalje ne znaju kako postupiti.

Uglavnom se radi o dva oprečna stava:

⇒ djeca bi prije polaska u školu trebala naučiti čitati i pisati    ⇒ djeca će u školi naučiti čitati i pisati

Eh, kad bi barem odgovor na ovo pitanje bio tako jednostavan!

U praksi su najčešći ovi scenariji:

1. dijete ne pokazuje interes za čitanjem i pisanjem, a iz raznih razloga to bude prihvatljivo sve do polaska u predškolu kada kreće razmišljanje o tome kako ga motivirati da što prije nauči čitati i pisati slova (da, najčešće je to upravo na toj razini prepoznavanja simbola i glasova bez pravog upoznavanja sa smislom i radošću čitanja)

2. dijete sa zanimanjem prati povremeno čitanje priča, prepoznaje pojedina slova, uglavnom samoglasnike, slova svog imena i neke jednostavne riječi. Osim toga razumije potrebu prenošenja poruke kroz tekst, ali u predškoli još uvijek tek uči prepoznavati, rastavljati, sastavljati i zapisivati taj čarobni slušno-vizualni kod

3. dijete živi u poticajnom okruženju i već je prije polaska u predškolu ili u tom razdoblju samo naučilo čitati i pisati (većina ionako smatra da se radi o nečem ovako jednostavnom pa zašto da ja kompliciram)

   Ovi scenariji su, naravno, samo crno-bijela ilustracija nečeg, u stvarnosti, vrlo šarolikog. Ipak, odgojitelji ili učitelji koji rade u predškolskim programima susreću se s djecom koju manje više možete svrstati u jednu od ove tri kategorije.

Naravno, nakon upisa u prvi razred i polaska u školu počinju stvarni problemi. Problemi koji na žalost najčešće pogađaju pripadnike sve tri prikazane skupine, odnosno svu djecu.

Zašto?

Djeca iz prvog scenarija muku muče, često zaostaju i nikako da smisleno započnu školovanje, a često ih već vrlo rano preplavi osjećaj nesposobnosti i manje vrijednosti. Zbog svega toga često radije traže zabavu i igru s vršnjacima u razredu nego da prate nastavu.

Djeca iz trećeg scenarija uglavnom se dosađuju i koliko god da se učitelji trude najčešće početak školovanja provode u čekanju da njihovi vršnjaci nauče ono što je njima već dugo poznato. I oni se radije igraju nego da se bave nečim već poznatim i dosadnim.

Djeca iz drugog scenarija naoko su u najboljoj poziciji jer dovoljno znaju i ne znaju. Interes postoji, mogućnosti su tu, ali nemojmo zaboraviti, u razredu su uglavnom djeca iz sve tri skupine. Često je puno zabavnije igrati se i družiti, nego pratiti nastavu.

Ovdje dolazimo do pravog problema. Odgovor na pitanje o čitanju i pisanju ne može biti jednak za svu djecu. Ne treba se usredotočiti na sadržaj poučavanja već na uvjete i način poučavanja. Osim toga, vrlo je bitno upoznati se s razvojnim potrebama svakog djeteta i uključiti obitelj u proces obrazovanja već od najranije dobi. 

Pitanje savladavanja čitanja i pisanja prije ili nakon polaska u školu jednako je apsurdno kao i pitanje kada dijete treba prohodati, prije ili poslije prvog rođendana!?

Ovdje ne želim pisati isključivo o predčitačkim vještinama. Ne radi se samo o čitanju i pisanju, tu su i početni pojmovi matematike, ali i sve ono što uvjetuje učenje samo po sebi – pažnja, pamćenje i koncentracija. Moje osobno iskustvo vlastitog školovanja, višegodišnjeg rada u vrtiću i školovanja naših kćeri govori mi da je problem puno dublji i manje više isti već dugi niz godina.

Bez obzira radi li se o predčitačkim ili nekim drugim „pred” vještinama, ne možete očekivati rezultate bez truda i ulaganja od samog početka.

Ne možete očekivati da uho koje ne razaznaje prvo početno slovo uspije rastaviti riječ na glasove

Ne možete očekivati da ručica koja nije puno sati provela u šaranju odmah počne pisati slova

Ne možete očekivati razumijevanje pojma broja bez razumijevanja pojma količine

Ne možete očekivati uspješne škole bez kvalitetnih predškolskih ustanova.

I sada, stvaran razlog pisanja ovog teksta 🙂

Često me pitaju: „Čime se ti to točno baviš?”

Glavno područje mog interesa posljednjih šest godina je muzička edukacija u ranoj i predškolskoj dobi.

Kad uzmem u obzir nerazumijevanje i nesporazume oko predčitačkih vještina, pitam se jesam li ponudila jasan odgovor? U naslovu sam spomenula predsviračke vještine, međutim, muziciranje u najranijoj dobi potiče cijeli niz vještina, a ne priprema ga samo za sviranje. Muziciranje objedinjuje i oplemenjuje aktivnosti kojima potičemo cjelokupni djetetov razvoj pa tako i razvoj predčitačkih i ostalih vještina potrebnih za daljnje uspješno školovanje.

Makar postoje preduvjeti za muziciranje, ne morate nužno biti profesionalac da bi se uključili. Često mi ljudi govore: “Ali ja nemam sluha!” i to ljudi bez ikakvih teškoća sa osjetilom sluha.  Da li ste znali da se i ljudi oštećena sluha mogu baviti glazbom? Ustvari, baš svatko može na neki način sudjelovati.

Ako je tako, zašto trebate mene?

Ne, makar u opisu mog obrta stoji „za poduku”, ja ne podučavam sviranje. Stvaranje glazbenika je posao glazbene škole. Ja s djecom muziciram, a to uključuje puno pokreta, ples, igru i improvizaciju. Za razliku od glazbene škole gdje je obavezna audicija prilikom upisa, kako bi se odabrala samo talentirana djeca s već razvijenim predispozicijama koje upućuju na moguću budućnost profesionalca, moje programe mogu pohađati svi. Dobrobiti muzičke edukacije i njen pozitivan utjecaj na opći razvoj djeteta ne bi trebao biti  ograničen samo na darovite pojedince. Naravno, muzička igraonica ili mala škola blok flaute/tambure mogu biti izvrsna priprema za glazbenu školu. Glazbene škole uglavnom imaju raznovrsne kvalitetne predškolske programe. I ja sam sama prije mnogo godina pohađala “mali” zbor, a kasnije i početnički solfeggio. Ipak, pristup je često vrlo “školski” i usmjeren na usavršavanje talenta i pripremu za daljnje školovanje u osnovnoj glazbenoj školi. Djeca rane i predškolske dobi traže holistički pristup, usmjeren više na cjelokupni osobni razvoj djeteta.

U svome radu nastojim držati djecu što duže slobodnu od opterećenja detaljno pripremljenih izvedbi i savršeno uvježbanih nota. Čak i kad već čitaju note, imitacija, igra, improvizacija i sviranje “po sluhu” potiču se i njeguju..

Upravo činjenica da ne dolazim iz redova akademskih muzičara, nego iz prvih redova svakodnevnog direktnog rada s najmlađima, daje mi izvrstan pregled svih mogućnosti, prednosti i velike važnosti uključivanja djece i njihovih obitelji u smislene, strukturirane, muzičke aktivnosti već od najranije dobi.

Možda bih prednosti muzičke edukacije u ranoj dobi mogla objasniti i ovako:

1. IGRA – jedan od najvažnijih aspekata muzičkih aktivnosti zasigurno je bliskost igri. Svima je igra privlačna i zabavna, bez obzira na dob. Muziciranje može biti poput igre pa je često lakše prebroditi neugodu izazvanu teškoćama koje često prate usvajanje novih znanja i vještina.

2. GRADACIJA – u muziciranju put od jednostavnog prema složenom može biti vrlo kratak, ali i vrlo dug. Sve muzičke elemente možemo lako graduirati. U praksi to znači da u istoj muzičkoj aktivnosti mogu sudjelovati polaznici različite dobi, sposobnosti i predznanja. Nitko nije izostavljen, nikome nije dosadno i svi uče svojim tempom (sjetite se problema sa tri skupine koji sam spomenula)

3. SENZORIKA – u muziciranje su uključena sva osjetila: slušni podražaji potiču nas na pokret, vibracije dubokih tonova osjećamo cijelim tijelom, instrumenti su u pravilu taktilno i vizualno zanimljivi, a možemo osjetiti i njihov miris. Muzičke aktivnosti potiču senzornu integraciju i obogaćuju iskustvo djece koja se njima bave.

4. EMOCIJE – većina se u toku školovanja susreće s pojmom durske i molske ljestvice i pri tome ih se radi lakšeg prepoznavanja objašnjava kao veselu i tužnu. Međutim, muziciranjem možemo izraziti cijeli niz različitih emocija i pri tome nije važno znamo li ih imenovati. U ranoj dobi, kad djeca tek uče prepoznati i imenovati osjećaje koje doživljavaju, muziciranje je izvrstan alat.

5. POVEZIVANJE – socijalni aspekt muziciranja možda je i najstariji uzrok ove ljudske aktivnosti. Komunikacija je iskonska, primarna uloga glazbe. Zajedničko, spontano, stvaranje glazbe uz pokret, ples, i govorenu ili pjevanu riječ je najslađe muziciranje koje povezuje i prenosi poruke.

Nadam se da sam barem djelomično odgovorila na postavljena pitanja. Svaka moja aktivnost, bilo da se radi o Muzičkoj igraonici, Glazbi za najmlađe ili kreativnim radionicama na engleskom jeziku jedinstvena je i neponovljiva. Smatram da podučavanje velikim dijelom spada u izvođačku umjetnost – najvažnije je pridobiti pažnju publike i ostaviti dojam koji se pamti. Ponekad sam više, a ponekad manje uspješna u tome, ali uvijek dajem najviše što mogu u tom trenutku.

Dođite, doživite, pričajte o tome što je KeDobro!