Zašto odgojiteljica nije teta

18/07/2022

STRIČEKI I GLJIVE

ili

ZAŠTO ODGOJITELJICE NISU TETE I ZAŠTO JE VAŽNO GOVORITI O TOME?

Nikad nisam patila za titulama. One nam pružaju uvid o nečijem bračnom stanju, stupnju obrazovanja ili funkciji. Ne govore nam o nečijoj ljudskosti, strpljenju ili empatičnosti.

Prije više godina, kad sam još radila u vrtiću, dogodilo se da me novo dijete u skupini često nazivalo imenom. Jedna od mojih kolegica tada se oštro obratila djetetu upozoravajući ga da me ne smije oslovljavati samo imenom već isključivo s „teta Lidija”. To me zgrozilo. Ima li ružnijeg pristupa odgoju nego onog koji započinje stalnim naglašavanjem nečije nadmoći. Jer ako mi djecu zovemo njihovim imenom, zašto ona ne smiju postupati isto prema nama? Naravno da se ovdje poteže cijela priča o poštovanju i razlikovanju poslovnih i prijateljskih odnosa i jasno mi je da određena distanca potrebna. Ipak, ako sve počiva na stavu „Šmrkavac jedan, nismo mi skupa ovce pasli!” radi se o ozbiljnim problemima u međuljudskim odnosima.

Razmislite, želite li iskazati poštovanje onima koji ne poštuju vas? Osjećate li iskreno poštovanje prema takvim osobama ili to činite samo reda radi ili iz straha od nekih posljedica?

Svi smo mi teacher!

Zadnjih šest godina sudjelujem u međunarodnim edukacijama Orff Schulwerka za učitelje i odgojitelje. Članica sam Hrvatskog Orff Schulwerk udruženja i finskog udruženja JaSeSoi i imam puno prijatelja i poznanika širom svijeta. Edukacije se uglavnom održavaju na engleskom, međutim susrećem se s mnogim jezicima i kulturama. Jedini engleski naziv koji koristimo za sve nas je – teacher, dakle učitelj/ica. Nikome niti ne pada na pamet odgojitelje nazivati ikako drugačije.

 

Dadilje i tete čuvalice su neka druga kategorija, ali školovani odgojitelji s fakultetom su baš uvijek „teacher”. Naravno da su školski sustavi različiti u različitim zemljama, ali učitelj/teacher, kao osoba koja nekoga uči, poučava potpuno je različita od riječi „teta/aunty” koja nema veze s poučavanjem. Svaki puta kad sam kolegama spomenula „titulu” naših odgojiteljica čudili bi se i pitali zašto je to tako? I zaista, zašto smo mi tete i zašto bi se to moralo promijeniti?

Finsko iskustvo

U razgovoru s finskim kolegicama pokušala sam odrediti sličnosti i razlike među našim vrtićkim svakodnevicama i došla sam do nekih zanimljivih zaključaka. Inače, čim kod nas spomenem finski obrazovni sustav, razgovor zastane. Nitko se ne želi uspoređivati s njima. Pa oni su najbolji u svijetu, mi smo daleko iza. Istina, razlike su velike. Međutim, postoje i sličnosti! Finci se susreću s nekim izazovima i problemima koji su vrlo sličnim našima. Kod njih se također primjećuje veliki porast broja djece s teškoćama u učenju i općenito izazovi rada s djecom su slični. Usprkos društvenom ugledu, plaće u srednjim, osnovnim školama i vrtićima razlikuju se, a ponegdje nedostaje odgovarajućeg kadra. Ima i drugačijih problema. Začudila sam se kad sam čula o prelasku većeg broja profesora s fakulteta u srednje škole jer su im tamo ponuđene više plaće. Općenito, nije sve idealno kako se često prikazuje. Osim toga, kao što mi je rekla jedna draga učiteljica s cjeloživotnim iskustvom rada u finskoj osnovnoj školi: „Nismo mi do toga došli preko noći, trebalo je puno truda i rada na putu do promjene.” Mislila je dakako na opsežne reforme provedene u njihovom školskom sustavu. Među najznačajnijim razlikama navela bih jednu – poštovanje prema učiteljima i učiteljskom pozivu općenito. Kultura međusobnog uvažavanja i inače je bitan dio finskog mentaliteta, a uvažavanje i poštivanje učitelja posebna su kategorija. Svijest o važnosti prvih godina života također je visoka. Učitelji u predškolskim ustanovama (da, sjetite se, školovani odgojitelji nisu „teta” nego „teacher” odnosno „ope” skraćeno od opettaja) zaduženi su za upravo to vrlo bitno i osjetljivo razdoblje ljudskog razvoja i njihova uloga ne doživljava se ništa manjom od one bilo kojeg drugog učitelja. Kako dakle Finci izražavaju poštovanje prema svojim odgojiteljima/učiteljima? Koju titulu nose? Kako ih djeca zovu?

Bila sam ugodno iznenađena kad sam saznala da je to baš ona titula koju i ja najradije koristim – vlastito ime!

 

Pastiri, ovce i gljive

Kod nas smo još na „Nismo mi skupa ovce pasli” razini u kojoj je najvažnije tko je nositelj moći. Tako su profesori na fakultetu najmoćniji, za njima slijede srednjoškolski profesori i učitelji osnovnih škola, a odgojitelji čak niti nisu učitelji nego tete i stričeki jer tko je još vidio njih stavljati na istu razinu s ostalima. Najniža razina društva su dakako djeca.

Nitko ne razmišlja o tome da se zdrava samosvijest temelji na međusobnom uvažavanju i poštivanju i da titule ne označavaju nečiju vrijednost. Jer na kraju krajeva, titulu možeš kupiti, a prave vrijednosti nemaju cijenu.

Nadalje, što je s našim muškim kolegama? Znate li koliko uvredljivih komentara na njihov račun ide baš u tom smjeru? Teta je u tom slučaju najgora moguća sprdačina. Naravno, ako se radi o učiteljima, nastavnicima, profesorima, to je neka druga razina. Za rektora sveučilišta je dapače poželjno da bude muškarac jer u našoj podsvjesnoj „ovčarskoj” hijerarhiji žene nisu na toj razini. Mogu biti sretne ako su profesorice ili učiteljice, a odgojiteljice ili odgajateljice (i dan danas se vode rasprave o tome koji je izraz pravilniji) su ionako tete. Osim možda, ako u svoj toj našoj inertnosti i čekanju da nam „netko” provede reforme nismo postale gljive.

Maknula sam se iz „sustava”. Možda zato jer nikad nisam imala problema s time da me i djeca i roditelji jednostavno zovu imenom. Možda pak zato jer ne želim biti gljiva.